Svijet bez kraja

Knjiga Svijet bez kraja izašla je 2021. godine, a već sljedeće se pojavila u Hrvatskoj pod naslovom Svijet bez kraja (izdavačka kuća Fibra).  Kada ugledate njezinu naslovnicu, sa sivim, ugljenom nacrtanim, neboderima i dramatičnim naslovom, pomislit ćete da se radi o kakvoj distopijskoj fikciji. Međutim, riječ je o više nego stvarnom, odnosno poludokumetarnom stripu koji se bavi klimatskom krizom. Postigao je veliki uspjeh - 2022. bio je najprodavanija knjiga u Francuskoj. 

On je djelo dvojice autora. Jean-Marc Jancovici je francuski inžinjer, stručnjak za klimatska pitanja, novinar, kolumnist i pisac. Pokrenuo je razne udruge u Francuskoj, kao što su The Shift Project i Carbone 4.   One se bave klimatskim konzultacijama, phase-outom fosilnih goriva, te prilagodbi energetskim nestašicama.  Christophe Blain je francuski ilustrator, njegov opus sadrži stripove o piratima i kaubojima, no u zadnje vrijeme se bavi društveno angažiranim temama. Godine 2013. objavio je Quai d‘Orsay, strip koji ironizira i ismijava francusku vladu. 2021., u stripu Svijet bez kraja osvrće se na temu klimatskih promjena. 

Oni su vrlo različiti ljudi, no upravo u tom prividnom razdoru između dva autora leži prava vrijednost ove knjige. Strip je zapravo razgovor između dvojice autora, koji započinje dolaskom zbunjenog i zabrinutog ilustratora pred klimatskog stručnjaka. 

Prosječan čovjek svom snagom izbjegava razmišljati o klimatskoj krizi, problemi svakodnevnice su beskrajno privlačniji, a u trenutku kada počne, često bude napadnut prekompliciranim pojmovima ili apokaliptičnim prognozama. Rezultat je to da se čovjek vrati u stanje negiranja ili odgađanja (« ma to je problem za kasnije »), ili nudi sebi lažne utjehe (« sigurno će netko smisliti rješenje »), ili pada u depresiju i beznađe -« nema rješenja, svi ćemo umrijeti! » Niti jedna od tih reakcija  ne dopušta nam racionalno i objektivno razmišljanje o problemu, a kamoli potragu za mogućim rješenjima. Svijet bez kraja je knjiga koja nam pokušava na objektivan način reći u čemu se nalazimo i gledati na problem kroz smirujuću perspektivu stručnjaka Jancovicija. On nas vodi kroz dugačku i vijugavu stazu pokraj koje pojmovi iz makroekonomije, globalne politike i energetike rastu kao čudnovate biljke koje možemo proučavati. Mi nismo, kako to često bude, utopljeni u njima. Pojmovi se ponekad pojavljuju kao likovi - Jancovici i Blain razgovaraju, na primjer s Majkom Prirodom, ugljičnim dioksidom ili nuklearnim elektranama. Christophe Blain postavlja pitanja koja bismo i mi postavili, tokom cijelog puta, a Jancovici na njih odgovara. 

To je barem ideja knjige - dugačak put kroz svijet ekološki bitnih pojmova na kojemu je Jean-Marc Jancovici sveznajući vodič. Čitatelj je ovdje, kao Christophe Blain, njegov suputnik i gost. Uspijeva li knjiga u ovome, odnosno je li ona zapravo ono što pokušava biti, to ostaje da se ustanovi. U ovome članku, istražit ćemo poneke djelove ovog puta, uz konzultaciju s drugim nepristranim stručnjacima, kako bismo ustanovili što nam Jancovici želi reći, i još važnije, možemo li mu vjerovati. 

Jedna od prvih stvari do koje Jancovici dolazi jest jedna istovremeno zastrašujuća i otrježnjujuća činjenica - a ona glasi da je moderni svijet u potpunosti ovisan o fosilnim gorivima. Ovisnost o fosilnim gorivima puno je dublja nego što je prosječnoj osobi poznato. Jancovici tvrdi da je razvoj modernog društva, sa svime što unutar sebe sadrži, apsolutno nemoguć bez masovne količine fosilnih goriva. Svaki proizvedeni predmet, od četkice za zube do nuklearne elektrane, kako bi nastao, zahtjeva ogromnu količinu energije. To se zbiva iz dana u dan, iz godine u godinu - postojanje modernog čovjeka neprimjetno je postalo vrlo energetski zahtjevno. Svijet bez kraja detaljno opisuje te stvari koje tako lako zanemarujemo. Razotkriva misterij iza svakodnevnih predmeta. Odakle dolaze stvari koje koristimo? Naša odjeća? Naši aparati? Što je sve potrebno da bi oni nastali? Ljudi su toliko navikli na postojanje jednog ogromnog i raznolikog niza predmeta da su sebe uvjerili da oni nastaju ni iz čega. No zapravo, iza zavjesa, ljudska vrsta crpu golemu količinu energije iz fosilnih goriva - ugljena, nafte i zemnog plina. Zašto baš iz njih?

Zato što niti jedan drugi izvor ne sadrži toliku količinu energije. To je pravo značenje fosilne ovisnosti.

Ako gledamo te dvije stvari - moderni svijet i fosilna goriva - kao neodvojive, onda je netočno nazvati trenutnu situaciju « klimatskom krizom », jer kriza je nagla promjena koja narušava normalno funkcioniranje nekog sustava. Budući da sustav - kojeg nazivamo moderni svijet - ne funkcionira bez fosilnih goriva, globalno zagrijavanje ne može biti kriza, već logična i neizbježna posljedica tog sustava. Obilje stvari, sa znanjem o tome kako nastaju, i klimatska opasnost, čine jedno te isto. 

Jancovici ne opravdava fosilna goriva, ali ih normalizira.  Ona nisu neki otrov kojim nas guše hiperbogati industrijalisti (kako ih popularna kultura prikazuje), već su jedino moguće sredstvo za postojanje modernog sustava trgovine, proizvodnje i energetske potrošnje. Godine 1840., kaže Jancovici, glavni izvor energije za ljude bilo je drvo. Da se to nije promijenilo, vjerojatno ne bi ostalo drveta na Zemlji. « Otkriće ugljena u 19. stoljeću spasilo je europske šume, a otkriće petroleja spasilo je kitove, čiji su brojevi znatno pali zbog eksploatacije njihove masti. » Daleko od toga da su fosilna goriva dobra (baš suprotno), ali za vrstu koja želi brzi rast i razvoj, mehanizaciju većine rada, ona su jedini put prema naprijed. 

Za pojašnjenje smo pitali FER-ovog profesora energetike Davora Grgića.

GAIA: Zašto je čovjek izabrao baš fosilna goriva od svih drugih?

DAVOR GRGIĆ: …zato što mu je takav izvor energije bio pri ruci i njegovo korištenje je bilo jednostavno. Dodatno, fosilna goriva su bila relativno koncentriran oblik energije koji se mogao transportirati pa je bilo lakše osigurati njihovu primjenu neovisno o mjestu njihove primarne raspoloživosti.

GAIA: Je li istina da čovječanstvo svoje trenutne energetske potrebe ne može ispuniti niti jednim drugim izvorom osim fosilnih goriva?

DAVOR GRGIĆ: « Istina je da već u ovom trenutku čovječanstvo može ispuniti svoje potrebe jedino korištenjem i fosilnih goriva i obnovljivih izvora. Fosilna goriva su dugoročno ograničena raspoloživom količinom i utjecajem na okoliš, prvenstveno emisijom CO2. Obnovljivi izvori imaju problem intermitentnosti i raspoloživosti, te niske energetske gustoće što rezultira velikom potrebnom količinom materijala i/ili zauzećem prostora. Kompenziranjem tih nedostataka obnovljivih izvora samo masovnijom gradnjom/primjenom već se sad stvaraju problemi, a dodatno će rasti ako bi se oslanjali samo na njih. Primjena nuklearne energije može dijelom nadoknaditi nedostatke i jednih i drugih i to u prijelaznom razdoblju energije fisije a dugoročno energije fuzije. Jedini način zadovoljavanja budućih potreba čovječanstva za energijom je korištenje svih raspoloživih oblika energije na optimalan način. »

Kako da onda gledamo na ekološki pokret? To su milijuni mladih (i starih) aktivista koji na ulicama viču za kraj fosilnih goriva. Jesu li oni naivni? Traže li nemoguće? 

GAIA: Profesore Grgić, Što vi mislite o energetskoj tranziciji?

DAVOR GRGIĆ: « Energetska tranzicija je moguća i nužna, ali njeno neracionalno ubrzanje i oslanjanje samo na jedan tip izvora stvorit će sigurno nove probleme. Tranzicija treba uzimati u obzir specifičnosti pojedinih regija i država u smislu raspoloživosti obnovljivih izvora i strukture potrošnje. »

O naizglednoj nemogućnosti tranzicije pitali smo Doru Sivku, mladu klimatsku aktivisticu iz Zagreba. Ona je koordinatorica aktivističke grupe Zelena Akcija. 

GAIA: Čemu protestirati ako je tranzicija nemoguća?

Dora Sivka: « Da, istina je da energetske potrebe trenutnog društvenog sistema ne mogu zadovoljiti obnovljivi izvori energije. No zato plan pokreta baziranih na klimatskoj pravdi nije samo da društvo zamjeni fosilna goriva s alternativama, nego i da znatno smanji svoju energetsku/ materijalnu potrošnju. Ta ideja zove se odrast, ili degrowth. »

Temeljitije o ideji odrasta bit će riječi u sljedećem članku. Dakle, ustanovili smo da je trenutni svijet neodrživ bez fosilnih goriva - nemoguće je ispuniti sve naše energetske zahtjeve s obnovljivim ugljično-neutralnim izvorima. To znači da moramo napustiti našu trenutnu viziju svijeta, viziju koja se temelji na beskonačnom rastu i razvoju. To je teško, između ostalog, zato što je nemoguće vidjeti alternativu. U Svijetu bez kraja Jancovici spominje da su početak korištenja fosilnih goriva i rođenje moderne ekonomije bila dva istovremena događaja. Smatra da su ekonomski modeli kojima države, kompanije i njihovi konzultanti vide svijet zastarjeli, da slijepo vjeruju u neograničeni rast, te da pripadaju vremenu prije klimatske situacije. 

Među ekonomistima postoje oni koji bi rekli  da postoje brojni modeli razvijeni u međuvremenu, odnosno da je ekonomija kao znanost napredovala. Rekli bi čak da je klimatska kriza natjerala gospodarstvo da se prilagodi, te da brojne države i kompanije provode tranziciju prema ekološkim i društveno-svjesnim strategijama. 

Jancovici se ne bi složio. On misli da je moderna ekonomija neodvojiva od ideje neograničenog rasta, koja je nastala u vremenu kada se prirodno bogatstvo svijeta smatralo neograničenim. Ne živimo li u svijetu gdje sve veći broj ljudi želi sve više i više, a Zemlja može davati sve manje i manje? Pa nije li rastući graf postao okamenjeni simbol ekonomije? Ako postoje ekološki-svjesni modeli, ne znam možemo li računati na njih da postanu dominantni, i promijene putanju društva. Jer kada nestašica resursa postane značajnija, više će energije biti potrebno za stvaranje tih resursa, te će mogućnost za ekološki-svjesno gospodarstvo biti puno manja.

Ako je Jancovici u pravu, ako je istina da je tranzicija na obnovljive izvore energije nemoguća, prema trenutnom stanju svijeta, kako možemo prema naprijed? Kako ići prema svijetu koji ne možemo zamisliti, pitali smo profesora fizike Vjerana Gomzija, s PMF-a.

GAIA: Postoji li svijet nakon fosilnih goriva? Kako on izgleda?

VJERAN GOMZI: „S manje ljudi. Ili, s ljudima koji imaju ograničenje na okolišni otisak. U svakom slučaju, ključna je raspodjela dobara i svijest pojedinaca o svojoj osobnoj odgovornosti. Ako i nemamo volju za razvijanje takve svijesti, takva transformacija bit će nametnuta izvana, prirodnim uvjetima ...“

Do sada smo razgovarali o izvorima energije koji daju jako puno energije, no ispuštaju puno ugljika pa su loši za klimu. To su fosilna goriva. Također smo razgovarali o obnovljivim (zelenim) izvorima energije, koji su ugljično-neutralni (ako zanemarimo njihovu izgradnju) koji teoretski nikad ne « presušuju », ali koji daju jako malo energije. To su solarna energija, voda i vjetar. No, postoji jedan izvor energije koji je vrlo učinkovit, a potpuno ugljično-neutralan. To je nuklearna energija. 

U Europi, to je kontroverzna tema. Neke europske zemlje imaju značajni pridonos nuklearne energije, a najviše od svih Francuska (iz koje dolazi sam Jancovici). Hrvatska dobiva 15% svoje električne energije iz elektrane Krško, koju djeli sa Slovenijom. No riječi nuklearna elektrana kao da su neodvojive od riječi katastrofa. Snaga atoma odmah stvara sliku devastirajućeg bljeska atomske bombe, koji ostavlja gradove u pepelu, a preživjele s opekotinama i mutacijama. Ljudi se i dalje sjećaju 1986. kada se cijela Europa tresla od straha pred valom radioaktivnog pepela koji se širio iz ukrajinskog gradića Černobila. Svijet je ponovno osjetio smrtonosni rizik nuklearne energije kada je 2011. eksplodirala japanska elektrana u Fukušimi. No Jancovici tvrdi da je to prošlost, te da su nuklearne elektrane jedini put prema klimatski-neutralnoj budućnosti. 

Kada Jancovici govori o anti-nuklearnoj paranoji, govori najviše o Njemačkoj. U toj državi savršeno vidimo borbu između fosilne, zelene i nuklearne energije. Tamo  možemo vidjeti na kakve probleme društvo nailazi u pokušaju energetske tranzicije. Nakon Fukušime, Njemačka iz straha gasi svoje nuklearne elektrane i revitalizira industriju ugljena. Klimatski aktivisti dižu uzbunu. U pokušaju da ih smiri, Njemačka pokreće industriju zelene energije (najviše u obliku vjetroelektrana). No budući da vjetroelektrane ne daju puno energije, cijena struje raste. Bijesne prosječni Nijemci koji su posljedično sve više gurnuti u krilo desnih stranaka koje zagovaraju klimatski skepticizam. No Njemačka nije Europa. Francuska, Slovačka i Ukrajina  države su koja dobivaju više od 50% svoje struje iz nuklearnih elektrana, a više od 30% dobivaju Mađarska, Slovenija, Češka, Finska i Bugarska. Koliko dobiva Njemačka? 0% - zadnja se elektrana ugasila u travnju 2023. Italija i Austrija također nemaju aktivne nulearne elektrane, one stoje čvrsto uz Njemačku. 

No države poput Belgije, Švicarske i Španjolske dvoume se između francuskog pro-nuklearnog i njemačkog anti-nuklearnog stava. Možemo govoriti o razdoru europskih država oko ovog pitanja. No FER-ov profesor Viktor Milardić, a i sam Jean-Marc Jancovici, tvrde da je ugljična neutralnost nemoguća bez nuklearne energije. Europska unija, stoga, ako želi predvoditi svijet u klimatskoj neutralnosti (a njezini predstavnici to tvrde) ne smije nastaviti zatvarati nuklearne elektrane. 

Izgleda da ne postoji savršeni izvor energije. Svaki od njih ima svoje prednosti i svoje mane. Oni koji podržavaju nuklearne elektrane ne tvrde da je to savršeno rješenje, već samo da je nemoguće postići ugljičnu neutralnost bez njih. A što se tiče potencijalnih opasnosti, one uvijek postoje. Ugljen, nafta i plin djeluju sigurno prosječnom stanovništvu, no one pridonose stvaranju svijeta u kojemu čovjek, i brojne druge vrste, ne mogu preživjeti. Nuklearna energija, koliko god rizična, ne pridonosi tome - oni dugački oblaci plina koji izlaze iz njih, to je samo vodena para. Naravno, moramo zapamtiti da se ne radi o obnovljivom izvoru energije, izvori radioaktivne rude nisu beskonačni. Jedno je sigurno - svijet koji traži brzu i jeftinu tranziciju prema ugljičnoj neutralnosti ne može zanemariti nuklearnu energiju. 

To nas dovodi do kraja knjige. Jancovici je svojeg suputnika, a i nas, prosvjetlio o raznim pojmovima energetike i ekonomije. Objašnjenja su ponekad bila možda previše pojednostavljena i diskutabilna, no u svakom slučaju, uvijek su bila nešto zanimljivo o čemu se može razmišljati. Tijekom cijelog puta, Christophe Blain, sav zbunjen, ispitivao je svojeg vodiča - zašto? Zašto sve ovo? Zašto svijet ovako izgleda? Zašto toliko trošimo? Zašto toliko energije trebamo? I odgovor Jancovicija uvijek je bio - « to je zbog striatuma. »

Što je taj striatum? Jancovici se sam nije usudio objasniti, već je u knjigu pozvao još jednog gosta, Sebastiana Bohlera, novinara i autora knjiga na temu neuropsihologije. Striatum je, prema njemu, dio mozga kojime objašnjava sve ovo - želju za neograničenim rastom, brigu o trenutnom i zanemarivanje budućnosti, neutaživu željom za resursima, za sve jednostavnijim načinima dobivanja stvari. Bohler smatra da je striatum dio mozga potpuno odvojen od korteksa, odnosno onog djela mozga koji se bavi racionalnim rasuđivanjem, smišljanjem ideja i rješenja, i slično. Striatum služi samo za jednu stvar - za pozitivno potkrepljivanje. To se događa kada organizam napravi nešto što je dobro za njegovo preživljavanje, dakle kada se nahrani, kada pronađe seksualnog partnera, kada dostigne viši status u svojoj zajednici itd. I organizam to uvijek pokušava napraviti sa što manje potrošene energije - prije ćemo ubrati jabuku na niskoj grani nego na visokoj. Kada to učinimo striatum nas nagradi naletom dopamina, odnosno hormona sreće. Zato smo sretni kada činimo gore navedene stvari. No u kontekstu stvari o kojima smo danas pričali, Bohler smatra da striatum navodi čovjeka, pa tako i društvo, da konstantno smanjuje svoj rad i povećava unos stvari. Posljedica tog procesa je, prema Bohleru, društvo koje se zadovoljava najjednostavnijim i najprofitabilnijim izvorom energije (fosilna goriva) i žudi za svijetom u kojemu postoji obilje hrane i potrepština. 

Je li to stvarno tako? Razgovarali smo s profesoricom psihologije na Filozofskom fakultetu, dr.sc. Meri Tadinac. 

GAIA: Profesorice, što vi imate za reći na temu Bohlerovih izjava?

Dr.sc Meri Tadinac: « Sve skupa je pretjerano pojednostavljeno, znanstveno neutemeljeno, kompilacija raznih činjenica i još puno više neprovjerenih hipoteza koje se predstavljaju kao činjenice - pogrešno shvaćanje evolucijske psihologije. Ideja da nismo mi krivi za naše ponašanje nego naš striatum je ne samo pogrešna nego i opasna jer nam govori da se ništa ne može promijeniti (tipičan argument konzervativaca – takva je naša priroda). Čak i ako je nešto evoluirano, to se može promijeniti, upravo tako da shvatimo evoluirane mehanizme kako bismo onda mogli utjecati na njih.

GAIA: Ako je tako, kako možemo izaći iz očiglednog konzumerizma u kojemu živimo?

Dr.sc Meri Tadinac: « Možemo tumačiti da se konzumerizam razvio na osnovi naših evolucijski utemeljenih potreba, ali ono što ga održava na životu je vrlo uspješno manipuliranje tim našim potrebama od strane onih koji iz toga izvlače profit. Ako to osvijestimo, itekako možemo mijenjati stvari. »

Kao što vidimo, pojednostavljivanje stvari može biti jako opasno. Sebastian Bohler, iako je sagradio karijeru pišući knjige o neuropsihologiji i držeći govore na TED-u, nije pravi psiholog. U polemici sa pravim psihologom, njegove teorije jednostavno ne drže vodu. Jancovici nije psiholog, no on barem ne tvrdi da jest. On je inžinjer i energetičar, mislim da mu možemo vjerovati kada govori o tim temama, iako je pogriješio dovodeći Sebastiana Bohlera u knjigu. 

U knjizi doznajemo puno stvari, točnih i netočnih, ali saznajemo zapravo da koliko god zamršen put bio, ne postoji osoba kojoj apsolutno vjerujemo o svemu. Svijet bez kraja je dobra knjiga, puna zanimljivih informacija i otkrića, ali nije apsolutna istina. Moramo zapamtiti da se radi o satiričnom stripu, koji je doduše nabijen znanstvenim činjenicama - trebao bi se uzeti s mješavinom humora i ozbiljnosti, ali iznad svega s promišljanjem. Neka se čita kao uvod u ovu kompleksnu situaciju, ali ne tako da se stvari navedene u njoj ne propituju. Jean-Marc Jancovici iznimno je pametan, ali nije sveznajući vodič kakvim se predstavlja, doduše možda u šali. Moramo zaboraviti na sveznajuće vodiče. Pojednostavljenja su dobra kao počeci istraživanja, ali trenutak kada pojednostavljenje vidimo kao cjelokupnu istinu, ulazimo u veliku opasnost. Jer istina je kompleksna, a oni koji traže jednostavne odgovore na kompleksna pitanja na kraju pronađu razočarenje.