Andreas Malm, profesor ekologije u Švedskoj, razočaran je klimatskim aktivizmom. No možda je bolje reći da je razočaran njegovom temeljnom filozofijom. Ono što pokret smatra svojim najvećom snagom, za Malma je slabost (ili barem prepreka), a to je filozofija pacifizma. Klimatski pokret je, prema izričitoj želji njezinih predstavnika i većine aktivista, nenasilan. On vidi samoga sebe kao nasljednika dugog niza socijalnih pokreta koji su kroz povijest uspijevali izboriti promjene te ispraviti socijalne nepravde nenasilnim metodama. Predstavnici tih pokreta idoli su klimatske borbe, te je njihove misli i ideje navodnjavaju. Među njima su abolicionizam ropstva u Americi, dekolonizacija u Indiji, pokret sufražetkinja u Engleskoj, te pokret za desegregaciju i crnačka prava. Praksa koju svi pokreti imaju zajednički jest strateški pacifizam, koji odbija koristiti nasilne metode, ne samo zato što je nasilje inherentno protivno njihovim moralnim uvjerenjima, nego zato što smatraju da im povijest pokazuje da su upravo nenasilne metode najučinkovitije. Andreas Malm se ne slaže, te ukazuje na greške u takvoj vrsti pacifizma.
U knjizi Kako dignuti naftovod u zrak (2021.) izlaže kako je opće-prihvaćena teza klimatskog pokreta izvedena iz netočnih podataka, te se oslanja na neshvaćenu i “opranu” povijest. Ropstvo je ukinuto oružanom borbom porobljenih (na primjer, pobuna robova u Haitiju), a kasnije i Američkim građanskim ratom (koji je u suštini bio odbijanje Južnjaka da se odreknu svoje “imovine”). Pokret za žensko pravo glasa u Engleskoj također nije bio nenasilan - kada su se mirne metode pokazale neučinkovitima, sufražetkinje su počele paliti zgrade, postavljati bombe i razbijati prozore (bez ljudskih žrtava). Cilj nije bio terorizam, niti ubijanje, već stvaranje mjere kaosa koji će ponukati vladajući elitu na promjene koje su tražile. Najveća tri predstavnika nenasilja u 20. stoljeću - Mandela, King i Gandhi) također nisu nevini, ako je osuda nasilje. Mandela je bio predstavnik oružanog krila Afričkog nacionalnog kongresa, te je provodio kampanje protiv rasističkog režima u Južnoj Africi. Ideja opet nisu bile ljudske žrtve, već uništavanje struktura kojima je režim crpio svoju snagu - tvornice, željeznice, rafinerije. King je bio pastor i zagovaratelj nenasilja, istina, ali jedini razlog zašto je američka vlada napokon pristala na njegove zahtjeve i proglasila segregaciju nezakonitom je zato što je King predstavljao mirnu struju puno šireg pokreta koji je uključivao i nasilje - Malcolm X i Crne pantere, na primjer. Nasilni prosvjedi u Minneapolisu nakon ubojstva Georgea Floyda 2020. odjek su atmosfere koja je kolala Amerikom u šezdesetima. Na svim tim primjerima, Malm uviđa da metoda kojom su ti pokreti izvojevali društvene promjene nije bilo apsolutno nenasilje, već nenasilje u kombinaciji sa specifičnom vrstom nasilja, onomu koje nije usmjereno prema ljudima, koje nema cilj nanositi bol, već potkopavati nepravedne sustave strateškim uništavanjem neživih predmeta - tvornica, imovina i zgrada.
Kako staviti raspravu o pacifizmu unutar klimatskog pokreta? Klimatski pokret mora biti informiran o povijesti na koju se oslanja, mora biti svjestan učinkovitosti svojih metoda, te raznih puteva kojima može doći do svojih ciljeva.
S jedne strane, umjerena struja klimatskog pokreta može reći da će dosadašnje uspjehe izvojevala samo zato što je privukla velik broj ljudi, a to je mogla jedino jer je nenasilna. S druge strane, Malm tvrdi da je veliki broj aktivista, iako važan uvjet, nedovoljan budući da je utjecaj masa na sustav jako mali. Iako se nominalno radi o demokracijama, privatni biznis i kapital imaju puno veći utjecaj na zakonodavstvo i politiku nego brojna većina. Nesuglasnost između ovih dviju struja istog pokreta, umjerene i radikalne, riješit će se odgovorom na to ključno pitanje, a ono je sljedeće:
Može li klimatski pokret postići svoj cilj koristeći se trenutnim (nenasilnim) metodama?
Ako je odgovor da, onda nenasilje može zadržati svoju aureolu političke učinkovitosti. Ali ako je odgovor ne, onda ono postaje ne samo naivno, nego i štetno, budući da se radi o pokretu od egzistencijalne važnosti.
Andreas Malm misli upravo potonje, te kao argument navodi da su, unatoč raznim potpisanim sporazumima, emisije stakleničkih plinova rasle u zadnjih 30 godina, i nema naznake da će pasti u skoroj budućnosti. Također navodi rast investicija u sektor fosilnih goriva i gradnju novih bušilica, ugljenokopa, rudnika, naftovoda i rafinerija, što ukazuje na to da svjetska financijska elita ne planira u skoroj budućnosti dekarbonizirati ekonomiju.
No moramo primijetiti da klimatski pokret nije potpuno neuspješan. Iako je istina na globalne emisije rastu gotovo gotovo eksponencijalno iz godine u godinu, na nekim područjima značajno padaju. U Hrvatskoj emisije padaju, kao i Malmovoj rodnoj Švedskoj. Dapače, kolektivne emisije država Europske unije padaju u zadnjih 40 godina.
No koji god odgovor bio na spomenuta pitanja, nasilje nikada ne smije biti pojam koji se olako shvaća. Vrlo je važno razlikovati nasilje koje je okrenuto protiv ljudske slobode i sreće, bilo da se radi o nehotičnoj agresiji ili sistemskoj opresiji, od nasilja koje nije okrenuto protiv ljudi, već protiv alata kojima jedna skupina ugrožava slobodu i egzistenciju druge.
Naravno, problem je u tome što su ljudi koji provode nasilje rijetko svjesni ove distinkcije. Čak i Andreas Malm u svojim tekstovima prestaje mariti za nju. U žaru ciljeva, principi isparavaju, a neprihvatljive metode u monstruoznom trenu za njega postaju nužnima. U eseju The Walls of the Tank (2017.) koji govori o Palestini, Malm pruža podršku terorističkim organizacijama Hamasu i Palestinskom Jihadu, te pokazuje osobito poštovanje prema Mohammedu Deifu, članu Hamasa koji je orkestrirao brojne samoubilačke misije te se smatra glavnim umom iza napada 7. listopada 2023. kojim je započeo novi rat između Hamasa i Izraela. Malm u tekstu predosjeća gađenje čitatelja nad tim izjavama i brani se izjavom “što vi želite da Palestinci čine? Da umru?”, te dodaje da je takav otpor “zadnja cijev kisika u trenutku kad više nema zraka.” Upravo u tom eseju i upravo u Palestini naziremo pravo lice nasilja. Žrtva nasilja, bačena u progonstvo ili u jamu beznađa, bez ikakve šanse za budućnost, odgovara svojim opresorima jedinim načinom koji poznaje, a to je da odražava pretrpljenu patnju i perpetuira je. Krug se zatvara, žrtva postaje silnik, silnik postaje žrtva, a nasilje ostaje vječni trag na licu ljudskog društva.
Unatoč uznemirujućoj personi Andreasa Malma, iz knjige Kako dići naftovod u zrak može se nešto naučiti, barem kroz suprotstavljanje autoru. Kroz ovu kritika strateškog pacifizma može se promisliti o prirodi pacifizma kao političkom alatu, te njegovoj ulozi unutar klimatskog pokreta. Može se promisliti o ulozi nasilja u našem društvu, kao jednom surovom, brutalnom, ali ne lako objašnjivom i razumljivom fenomenu. Njegov esej, iako otvoreno podupire činove terorizma, dobro opisuje palestinske prilike i na relevantan način ih povezuje s klimatskim promjenama. Veza stoji - pitanja koje si postavljamo oko Palestine ista su ona koja si klimatski pokret postavlja. Što činiti kada sve metode prihvatljive razumnom umu posustaju? Što činiti kada je propast pred vratima?
Malm u eseju govori da će se pred prijetnjom klimatskih promjena svijet pretvoriti u jednu globalnu Palestinu, opustošeno područje gdje sjećanja na izgubljena obilja uzrokuju borbe bez kraja. Iako u knjizi zastupa pokret otpora koji ne teži ljudskim žrtvama, njegov flert s islamskim terorizmom pokazuje kako bi zapravo izgledati takav otpor. U slučaju Palestine, ti su pokreti grozno lice borbe za opstanak, posljednji krik naroda koji izumire. Možemo se jedino nadati da takva neće biti budućnost našeg svijeta i ekološkog pokreta, te da će njihovi dosadašnji uspjesi prevagnuti nad argumentima koji bih ih nazvali slabima.
Add comment
Comments